Naslovnica | Kako djeluje | Osnovni principi | Literatura | Vrste homeopatije | Konzultacija | Linkovi


Osnovni principi


Postoji nekoliko osnovnih principa koji trebaju biti primjenjivani kako bi se uspješno prakticirala homeopatija:

  1. zakon sličnosti; rekli bi, slično se liječi sličnim ili lat. Simila Similibus Curentur. Podrobnije značenje te izjave opisano je u poglavlju "Kako djeluje homeopatija".
  2. totalitet simptoma; kako je to Hahnemnn u organonu rekao: "Pojedinačni simptom nije bolest sama isto kao što niti stopalo samo za sebe nije čovijek". Totalitet je u stvari koncept, koji bi ako se promatra površno, mogao dovesti do zaključka da se tu radi o jednostavnom zbroju svih prisutnih simptoma u pacijenta, no kako to obično biva stvar se ipak mora zakomplicirati. Nime, da bi se došlo do totaliteta simptoma moraju se prilikom evaluacije uzeti u obzir svi simptomi koji sačinjavaju sveukupnu sliku pacijenta na svim nivoima (tjelesni, emotivni i mentalni). Nadalje, prilikom procjene, prednost dobivaju individualni simptomi, često prema ključu: čudni rijetki i neobični, sve zbog toga da bi se uočio totalitet simptoma koji se proteže kroz sve nivoe bića.
  3. zakon minimalne doze; što znači da doza koja je prepisana mora biti minimalne količine potrebne za brzo i što je moguće blaže djelovanje koje treba dovesti do trajnog izlječenja. Ovaj pojam –izlječenje- je vrlo interesantan budući da se ovdje i mnogi homeopati imaju priliku spotaknuti i prihvatiti za izlječenje samo trenutno olakšanje simptoma (što se inače u alopatskoj medicini redovito naziva liječenjem – što doslovno i jest to, što nam riječ liječenje implicira u svojem ovdje predstavljenom obliku, jedan trajan proces koji se nikada ne dovršava i ne dovodi do željenog izlječenja). Izlječenje je ono što bi svaki homeopat trebao imati u svom umu.
  4. zakon o dinamiziranju ili potenciranju preparata; samo homeopatski dinamizirani preparati trebaju biti korišteni prilikom homeopatskog tretmana, onako kako je to opisano u Organonu
  5. zakon o dokazivanju homeopatskih preparata; samo oni preparati koji su uspješno dokazani na ljudima trebaju biti upotrebljavani od strane homeopata
  6. teorija o vitalnoj sili; vitalna sila je ta koja upravlja funkcioniranjem čitavog živog organizma. U zdravlju je odgovorna za harmonično i skladno funkcioniranje tijela, a bolest nije ništa drugo nego poremećeno stanje zdravlja vitalne sile.
  7. zakon o pojedinačnom pripravku; homeopatski pripravci trebaju biti prepisivani samo kao pojedinačni pripravci (ne miksevi od više pojedinačnih pripravaka za koje niko u stvari ne može točno predvidjeti kako će djelovati), jednokratno i u pojedinačnim dozama

Povrh ovih sedam zakona ili postavki, svejedno kako ćemo ih zvati, postoji još jedan važan element koji nikako ne smije biti izostavljen ako želimo trajno izlječenje, a ne samo palijativni efekt. Naime, riječ je o ispravnoj primjeni i tumačenju Heringovog zakona. Hering je zapazio nekoliko važnih smjerova u kojem se kreće iscjeljenje u čovjeka, a to su:

  • a) odozgor prema dolje
  • b) iznutra prema van
  • c) iz centra ka periferiji
  • d) od važnijih prema manje važnim organima ili sistemu
  • e) u obrnutom redoslijedu od njihovog nastanka (simptoma)

Ovo, kada se čita površno, izgleda vrlo jasno, no u praksi je teško razlučiti između pojedinih smjerova kretanja simptoma, a samim time i izlječenja. To je s vremenom dovelo do zanemarivanja ili čak i odbacivanja Heringovog zakona kao upotrebljivog. No ovdje u igru uskače pronicljivi indijski homeopat dr. Prafull Vijayakar sa svojom "Teorijom supresije". Ipak da budem sasvim objektivan prvi puta sam naišao da se ukazuje na važnost faza u razvoju embrija i korelacije sa nastankom organa i sustava u tijelu kod Vithoulkasa u knjizi – "Znanost homeopatije". Vijayakar je u ovoj teoriji razvio sistem koji nam omogućava da razumijemo i primijenimo Heringove zakone. Napravio je i kartu supresije u kojoj ima sedam nivoa ili slojeva kroz koje se možemo kretati s razumijevanjem što se i zašto događa. Na temelju te karte možemo predvidjeti razvoj i kretanje izlječenja ili progresije bolesti. Svaki od tih sedam nivoa unutar sebe obuhvaća određene organe i tjelesne sisteme koji su dobili svoje mjesto prema tome iz kojeg su sloja zametka nastali (ektoderma (neuroektoderma), endoderma ili mezoderma).

Znamo da sve što postoji ima ono što prethodi, a isto tako i ono što slijedi. Ništa se ne pojavljuje niti nastaje samo od sebe. Simptomi se s jednog sistema premiještaju na drugi, a smjer kretanja ovisi radi li se o progresiji bolesti ili je uzet pravac izlječenja. Kada simptom iščezne s nekog organa ili sustava i pojavi se na organu ili sustavu manjeg značaja radi se o povlačenju bolesti ili napredovanju ka izlječenju – kaže Vijayakar. Velika nedoumica nastaje onda kada želimo dokučiti koji su organi ili sustavi od manje važnosti, a koji su od većeg značaja. Tu nam je onda od pomoći "karta sedam slojeva supresije".

Više o tome možete saznati iz njegovih knjiga napisanih na tu temu ili s njegove www.predictivehomeopathy.com stranice.